petek, 22. maj 2015

ČUSTVA - OSEĆANJA




Besame mucho, akril, Ana Vidmar, 2011.

Izzivajo nas pojavi, ki jih naš razum ne more pojasniti, vemo pa, da jih naša duša potrebuje in se niti ne prizadevamo, da bi jih razumeli. Lepota čustvovanja izhaja iz naše biti, iz naše notranje potrebe.

Čustva so energija, ki daje življenju zagon.

Maj 2010.
Iz moje zbirke „Velike teme in jaz“


***


Privlače nas pojave koje naš razum ne može da objasni, ali znamo da su potrebne našoj duši zato ni ne pokušavamo da ih razumemo. Lepota osećajnosti proizilazi iz naše biti, iz naše unutrašnje potrebe.

Osećanja su energija koja pokreće naš život.

Maj 2010.

Iz moje zbirke „Velike teme i ja“

petek, 15. maj 2015

BARBARSTVO - VARVARSTVO


Makedonija, Kališta, pećinska crkva

Pretresejo me novice, da ponekod barbarstvo še vedno premaguje kulturo. Sodobni barbari ne samo, da uničujejo kulturno dediščino, antična mesta, arheološka najdbišča, samostane, muzeje; delajo nekaj bolj perfidnega, poskušajo izbrisati spomin na civilizacijo iz katere izhajamo. Priče smo tudi prekrajanju zgodovine, kar je še eden vid barbarstva.

Ne bo jim uspelo, ker zgodovina sloni na dejstvih, ne na praznih besedah.

April 2015.
Iz moje zbirke „Velike teme in jaz“

***


Potresu me vesti da negde varvarstvo još uvek pobeđuje kulturu. Današnji varvari ne samo što uništavaju kulturno blago, drevne gradove, arheološka nalazišta, manastire, muzeje; rade nešto mnogo perfidnije, pokušavaju da izbrišu sećanje na civilizaciju iz koje potičemo. Svedoci smo i prekrajanja istorije i to je još jedan vid varvarizma.

Neće im uspeti, jer istorija mora da se dokaže, ne mogu da se pričaju fantazije.

April 2015.
Iz moje zbirke „Velike teme i ja“

petek, 8. maj 2015

MAKSIMILIJAN



…Kod kuće smo već imali psa šarplaninca Tarzana, i nekoliko mačaka, pa nismo bili sigurni da li će naši roditelji prihvatiti još jednog psa....
‒ Zove se Maksimilijan ‒ važno je rekao brat.
‒ Jao, tako malo kuče, a tako veliko ime ‒ rekla je mama.
‒ Hranićemo ga, pa će porasti.
Nije porastao, iako smo ga hranili. Bio je omanji, dlaka mu je bila svetlobraon, boje lešnika, a najlepše na njemu je bio kitnjasti rep. Nismo znali koje je rase, ali to uopšte nije bilo važno, bio je naš. Odmah se sprijateljio sa Tarzanom, istinu govoreći Tarzan baš nije mario za Maksu, a sprijateljio se i sa mačkama. Jeo je iz njihovih tanjira, igrao se sa njima, jurio ih je i lajao sve dok mačkama nije dosadilo i dok se nisu popele na orah. Maksi to nije smetalo. Legao je ispod oraha i čekao da siđu dole, pa da nastave igru. Bio je baš dobroćudan pas…
…Došlo je leto, sušno i veoma toplo, pa je lišće na drveću šumelo suvo i glasno. Nebo je bilo plavo i visoko, samo su se popodne tu i tamo pojavljivali beli oblačići... Ni noću nije bilo mnogo bolje, vazduh se malo ohladio tek pred jutro. Jedne takve noći, Maksa je došao na verandu i počeo da laje. Lajao je tako dugo dok se nismo svi probudili. Tata ga je umirivao, a Maksa je gledao prema bašti i još glasnije lajao.
‒ Šta je Makso ‒ pitali smo ga.
Maksa je lajao, trčao je prema bašti, pa nazad prema nama i kao da nas je zvao da nam nešto pokaže.
‒ Hajdemo da spavamo, sigurno je video ježa ili krticu ‒ rekao je tata.
Bojali smo se mraka na kraju bašte, nepoznatih zvukova i šumova iz voćnjaka, pa smo prihvatili tatino objašnjenje. Pošto se i Maksa malo umirio, otišli smo na spavanje, ali Maksa je još uvek povremeno lajao, sada sve tužnije. Ujutro se sve ponovilo. Tada smo pošli za njim i Maksa nas je odveo u najudaljeniji deo bašte gde smo ugledali psa koji je provukao glavu kroz rupu u ogradi, a lanac mu se zapleo u žicu i nikako nije mogao da se oslobodi. Pas je već bio umoran, vrat mu je bi izranjavan od snažnog povlačenja lanca. Maksa je otrčao prema njemu skičao i lizao mu rane na vratu i šapama, a zarobljeni pas nije imao ni toliko snage da bi zalajao. Mirno je ležao dok mu je tata odmotavao lanac iz žice. Kada je najzad bio slobodan, pošao je polako niz ulicu. Posle nekoliko koraka se okrenuo i dugo gledao Maksu. Maksa je potrčao prema njemu i zastao, a pas se vratio, naslonio glavu na ogradu i čekao da i Maksa uradi isto. Tako su stajali neko vreme, onda se pas okrenuo i pošao polako ulicom. Maksa je bio jako dobar po duši, mislili smo, ganuti.
Maksimilijan, Maksim ili samo Maksa, svim tim imenima smo ga zvali, je bio jedan veoma neobičan pas. Sve je razumeo i sve je znao, samo nije znao da govori...

Odlomak iz moje knjige „Priče iz limene kutije“.

petek, 1. maj 2015

JA NA 6. EVROPSKOM FEJSBUK PESNIČKOM FESTIVALU



ZVONA

NA HLADNOM NEBU ŠKRTO SUNCE,
SVETLOST UHVAĆENA U LEDENICAMA,
KAPLJE POLAKO KAP PO KAP.

ČUJU SE ZVONA SA OBLIŽNJE CRKVE,
ZVONE DUGO I OTUŽNO,
ZVUK PADA NA TIHE ULICE KAO SLAP.

ZONA ZAMIRU, TIŠINA ZUJI U UŠIMA.
NA STOLU KAFA I DANAŠNJE NOVINE,
DOGAĐAJI UHVAĆENI CRNIM SLOVIMA.

MIRIŠE ZIMA, VETAR JAUČE PREKO POLJA.
OKREĆEM STRANE, TRAŽIM DOBRE VESTI,
A U NOVINAMA SAMO ZVONE ZVONA.

Iz moje zbirke „Kamenčići u mozaiku“.
Pesma koju sam poslala na šesti Evropski Fejsbuk pesnički festival.
Novi Sad, 2015.